U našem novom serijalu, ‘Drugo lice’, donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život… Ovotjedni ”gost’ nam je gradonačelnik Šibenika Željko Burić, liječnik oftalmolog, bivši ravnatelj županijske Opće bolnice, obiteljski čovjek i – treba naglasiti – prvi gradonačelnik u povijesti Šibenika koji je svojim radom i rezultatima osigurao i drugi mandat na čelu grada…
Šibenska javnost mnogo štošta znade o Željku Buriću, svom poteštatu. Njegova je službena biografija javno dostupna, pa će svatko, uz samo „dva klika“, doznati kako je nedavno proslavio 65. rođendan, kako je u Šibeniku, svom rodnom gradu, završio osnovnoškolsko obrazovanje i gimnaziju. Također i kako je Medicinski fakultet upisao 1974. u Zagrebu, a diplomu stekao pet godina kasnije, da bi stručni ispit položio u lipnju 1982. Otkrit će i da je poslijediplomski Studij oftalmologije okončao 1988. godine, a Studij kliničkog menadžmenta u zdravstvu 2004., da je od siječnja 1999., pa sve do gradonačelničke funkcije koju je preuzeo 3. lipnja 2013. godine bio je ravnatelj Opće bolnice Šibensko-kninske županije, u nekoliko navrata gradski vijećnik, predsjednik GO HDZ-a Šibenika. Prvi je i jedini gradonačelnik u povijesti Šibenika koji je svojim radom i rezultatima osigurao i drugi mandat na čelu grada…
No, tko je Željko Burić privatno, u „svakodnevnom“ životu, izvan radnih obveza i ureda? Kako provodi slobodno vrijeme, koji su mu hobiji i interesi…, kako ih usklađuje sa poslovnim obvezama? Odmah će, uz osmijeh, konstatirati kako gradonačelnik nema radnog vremena u onom klasičnom smislu riječi.
-Koliko god bi to nekome moglo zvučati kao nekakva floskula i jeftini stereotip, pogotovo kada me sretne u prolazu, na ulici, u ležernijem izdanju – to je stvarno istina. U toj šetnji čujem glas naroda – sugrađani mi se obraćaju, pitaju što ih zanima, udijele i koju kritiku. Uvijek je to prilika za konstruktivni razgovor i razmjenu mišljenja, onako žustro, po šibenski i – bez dlake na jeziku. S druge strane, gušt je u toj mojoj „drugoj smjeni“ osjetiti puls svoga grada, a to se ne može za volanom, u vožnji od točke A do točke B. Nije dobro za srce, ni za tlak. Nemjerljivo ugodnije, zabavnije i, ako hoćete – zdravije je napraviti đir od početka do kraja rive, pa preko Poljane kroz staru gradsku jezgru… Uostalom, ima se što i vidjeti. Dan je ljepši i sve je ugodnije kada čovjek napuni baterije i tako relaksiran dođe kući- otkriva Burić. I inače široki osmijeh dobije tada neku dodatnu dimenziju, razvuče se „od uha do uha“.
-A kada dođem kući opet pronađem vremena za svoje male radosti. U našem se narodu kaže: kada se za nešto ima volje, onda se i pronađe način. Tako i ja uvijek nađem vremena za razgovor ugodni sa suprugom i djecom, kada nemaju vlastitih studentskih obveza. Supruga i ja smo iste struke, oboje smo liječnici, pa je i razumijevanje među nama na vrlo visokoj razini, neovisno radi li se o poslu, kućanskim obvezama, brizi za djecu. Naravno, pomažem i – u kući, pa ako Vesna kuha, ja pomognem oko posuđa. Ne vidim ništa sporno u tome, uspijevam odvojiti vrijeme i za pročitati stručnu literaturu. Stalo mi je biti informiran o najnovijim trendovima u medicini. To mi je struka, ali i strast. Još kao dijete obožavao sam biologiju koju je predavala prof. Lambaša koja je uvijek bila interesantna i specifična. Zahvaljujući zanimljivoj literaturi i vrsnoj predavačici, odlučio sam se za medicinu, a kada jednom postanete liječnik – onda ste to uvijek bez obzira na predanost politici. Relaksacija je i pročitati novine, ali ne on-line, nego onako fizički – uzeti ih u ruku i listati, makar kasnije tri-četiri puta trebali oprati ruke od ostataka olova. Moja generacija je odana tisku i čitanju uz jutarnju kavu, a onda temeljitije iščitavanje popodne ili predvečer, pojašnjava…
Odlična formula za opuštanje je i plivanje, tvrdi Burić:
-Uvijek kažem da imamo najljepšu obalu na svijetu i najčistije more i stvarno nema potrebe tragati za nekim drugim komadićem raja kad nam je on pred vratima. Osim toga, netko kome su pod krovom Polo i Casper, jedan pripadnik psećeg roda shih tzu, a drugi udomljeni mješanac maltezera i bichona , ne može ignorirati njihove potrebe za dnevnom šetnjom. Zato se u mojoj obitelji dobro poznaju omiljene pseće rute, tvrdim da nema boljeg načina za rješavanje stresa. U „opus“ razbibrige spadaju i dobri filmovi neovisno o žanru, kazališne predstave, koncerti, izložbe… U Šibeniku toga ne fali, odnosno nije nedostajalo do uvođenja izvanrednih mjera prouzročenih pandemijom virusa Covid-19. Od 365 dana u godini, čak 300, pa i više, imali smo na repertoaru neki kulturni događaj i često bi sa suprugom i prijateljima bio na nekom od njih. Naravno, tu su i okupljanja šire obitelji i prijatelja uz uvijek dobro došlu domaću spizu, kvalitetnu kapljicu i omiljeni cheesecake, vikendi u Žaboriću… Sve su to divni trenutci- priča nam. Normalno, relaksacija izvan radnog vremena, papira i ureda, nije samo strogo obiteljska, Željko je osoba koja voli sve što vole duhom mladi, svih generacija. I rado uživa u svojim malim radostima.
-Većina pripadnika jačeg spola je nekako genetski vezana uz najvažniju sporednu stvar na svijetu, pa i ja, kad god mi to raspored dozvoli, volim pogledati nogometnu utakmicu, navijati za nacionalnu reprezentaciju i, dakako, za HNK „Šibenik“… Da, naravno, gušt mi je pogledati i koju dobru auto moto trku. Ostalo mi je to još iz djetinjstva i vremena PUH –automatika i tomosa, onih na remenicu, kojima je maksimalna brzina, uz sve friziranje i preinake koje smo na njima radili, bila četrdesetak kilometara na sat. Daleko su ti primjerci od ovih današnjih motora izuzetne snage i opasnih po život, ali svejedno – zatitra srce kad se gleda trka i prorade sjećanja. Osim toga, kako sam se u djetinjstvu bavio plivanjem i vaterpolom, u gimnazijskim danima i basketom, i to volim pratiti- upoznaje nas. Druželjubiv, i iako na visokoj gradskoj funkciji, čvrsto na zemlji, jednom, i ne samo jednom, negdje je kazao kako su mu svi njegovi prijatelji iz djetinjstva i dalje prijatelji, a odgojen u automehaničarskoj radionici ima prijatelja svih zanimanja i slojeva društva. Uostalom, reći će također u više navrata- sve što želi kada bude umirovljenik je da prođe po Šibeniku, prođira ulicama, i popije kavu ponosan jer je iza sebe ostavio nešto dobro za svoj grad.
I da, mladolik, vitak, za razliku od mnogih u svijetu politike nikada se, kažu nam, nije borio s viškom kilograma. Do dan danas isti, godinama, pitali smo se nebrojeno puta čemu to može zahvaliti.
-Haha. Pa objašnjenje vjerojatno leži u zadržavanju istog načina i stila života, svoje rutine i dnevnog rasporeda. Osim toga, nerado odlazim u restorane, ne zato što mi spiza ne paše ili što sam nedruštven, nego zato što mi jednostavno ne odgovara dugo sjedenje. Uvijek kažem da mi je draže u kući pofrigat jaje, nego u restoranu pojesti brancina. A to ne znači da ne volim dobru spizu. Naprotiv – iskreno je rezimirao gradonačelnik Šibenika. (Pero Livajić)
Objava Điranjem po gradu ispipava ‘puls’ građana, žustro prati najnovije trendove u stručnoj literaturi, opušta se u obiteljskim druženjima, šetnjama sa psima i plivanjem u najlipšem moru na svitu… pojavila se prvi puta na Gradonačelnik.hr.